Kako Muski Vide Svijet, petak, 22.11.2002.
Putovanja, putovanja… Ars nova se u njemu nastanila, umjetnost ga poput majke zavoljela. Zvijezde malenih svijetala ja ugledah, dok se lagano kotrljah niz njegove obline. Miris života odmah iz mene iscijedi blagi, nejaki smiješak. Povjetarac mi u uho šapuče majčinske riječi : "Jet aime." Njegovo nočno kraljevstvo, u srcu mi se nastanilo. Moje misli, riječi i ljubav prema svome domu, baroknome ljubimcu, jednom i jedninom Zagrebu, toplinu te dvije riječi iz srca mi ne uspiju odagnat. Uzvrelih strasti, sna dugo nisam vidio. Biglisanje na prozoru nježno me umilo. Nekako smirenijih osjećaja i misli sa osmjehom na licu, polako se primaknem starom, ručno izrezbarenom prozoru. Miris puževa, koji blago pucketaju, ispunjavao mi je osjetila, dok sam ga gledao. Ponos cijele države, stari ali sve ljepši i šarmantniji, Eiffelov toranj. Kao kup romanof, na kraju svega, srce, dušu i misli mi je naplavio. Treptanje kao da mi je postalo suvišno, ja sam se u njega cijelim svojim bićem zagledao. U trenutku bio sam na vrhu. Pogled me skoro poput snažnog mirisa cvijeća u nesvijest bacio. Osjećao sam sreću o kojoj sam samo mogao sanjati. Svijet je odavde tako sićušan. Eiffelov toranj je srce grada a ja sam povrh njega. Sve je tako svršeno, tako umjetno. Cijeli grad djeluje usklađeno poput ljudskog organizma. Nitko nije suvišan, nitko nije besposlen. Ubrzo nakon toga našao sam se na pikniku. Kada sam vidio te kristalno čiste boje i osjetio miris proljeća, moja osjetila su doslovno bila poplavljena. Mislima mi opet počne kružiti ta riječ. Savršenstvo. Gdje god sam pogled uputio, ugledao sam ljepotu i sklad. Žarko crvenu jabuku operem u malom, ali žuborečem potoku.