Praznici... nisu ovo neki praznici, ali ipak..nema faksa cijeli 2. mjesec. Jeste li ikada primjetili kako vas hvata depra kad nista ne radite? Zapravo i nije da nista ne radim, ali ono.. nema predavanja, nisam svaki dan u centru grada, ne jurim, sve je onako... kuliranje. I tako, potrudila sam se napravit si listu potpuno nepotrebnih stvari koje pokusavam obavljati svaki dan, samo da ne padnem u neki zimski san... i probudim se negdje u ljeto, a onda bi sve bilo gone away, pa..
Lagano uzivam u svojoj sobi, slusam Pink Floyd i ne namjeravam izac iz svog brloga barem jos 5, 6 sati. Onda cu ukljucit mob, pa cu vjerojatno otic nekud na cugu... ma lijepo se zivi, nema sto. Ljubav me vise ne muci, sad mi je tako svejedno da je to strasno. Bas nisam u svom usual stimungu, ne pase mi house danas, a to je fakat cudno. Bas sam primjetila kolko je sve to skupa zapravo cudno u zivotu, koliko osoba moze bit drugacija od naseg subjektivnog dozivljaja te osobe. Kao da svatko od nas zivi u nekom svom filmu koji se s drugim filmovima tek ponekad preklapa u pojedinim scenama, ali zapravo ne postoji neka univerzalna stvarnost, nesto za sto bi mogli rec... to je crno i svima je crno. Uvijek ce doc neko i rec.."a ne, ne ima tu jedna siva mrlja!" U zadnje vrijeme mi cesto frendovi dok smo vani znaju rec "Pa Lara kak si ti uvijek tako vesela, uvijek svjeza - i vani, i na faxu i kad te sretnem negdje.." Ma sve vam je to samo dobra gluma. Koliko samo puta znam bit u totalnom bedu, sve mi je grozno i onda kad neko predlozi cugu il da idemo van, odem jer, ipak, frendovi smo, bit cu boljeg raspolozenja ako malo popricam s nekim i tako...